Obećanja na mlazni pogon: najmoćniji HDZ-ov predizborni argument doslovno će doletjeti, oporba svoga tek traži

Nemoguće je u ovom trenutku tvrditi kad će se točno održati idući parlamentarni izbori, ali dvije su stvari sigurne. Da će biti raspisani u 2024. godini. I da smo već debelo u pretkampanji.

Sudeći po količini obećanja vladajućih u posljednje vrijeme, jasno je da na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, kao središtu HDZ-a, odnosno u Banskim dvorima, gdje stoluje Vlada, već rade na glavnim stavkama predizborne strategije, ma koliko se premijer Andrej Plenković trudio svoja posljednja obećanja predstaviti kao dio kontinuirane politike ove vlasti, gotovo kao “još jedan dan u uredu”.

Očito je da vladajući s “izbornim predumišljajem” pokušavaju već sada doprijeti i do najuspavanijih birača.

Naravno, ne treba pritom očekivati da će se HDZ posebno truditi da izvuče na birališta sve one koji i inače ne glasaju, jer dosadašnja izlaznost upravo aktualnoj vlasti – najviše odgovara. Osjetno povećanje broja birača koji bi htjeli iskoristiti svoje biračko pravo dovelo bi u pitanje dosadašnje izračune pretvaranja broja birača u mandate puno više nego novi Zakon o izbornim jedinicama.

Već sada je vidljivo: ključna strateška odrednica HDZ-ova PR-a je stvaranje osjećaja sigurnosti, isticanje pozitivnih makroekonomskih pokazatelja, postizanje dojma da Vlada “stalno nešto radi”, štiti građane od posljedica inflacije, olakšava život poduzetnicima, smanjuje porezne namete, socijalno ugroženima diže prava, svima ostalima plaće, učinkovito koristi europska sredstva…

Ovdje uzmeš, tamo dodaš

Ciljana percepcija u očima neodlučnih birača (a takvih je po posljednjem HRT-ovu HRejtingu čak 15,9 posto!) trebala bi glasiti: Ma bolje HDZ koji nudi stabilnost nego neki novi eksperiment sa svjetonazorski heterogenom koalicijskom vlasti koja bi se mogla neslavno raspasti u prvom zavoju, npr. kod prvog svjetonazorski važnog pitanja ili kod tradicionalne bitke za dužnosničke fotelje.

Zadnje zvučno obećanje čuli smo za Praznik rada – premijer je 1. svibnja prigodno najavio veće plaće! To bi, zapravo, trebao biti rezultat porezne reforme. Ministar financija Marko Primorac je pojasnio: “Do sada su uglavnom ta rasterećenja išla u smjeru povećanja osnovnog osobnog odbitka. Daljnjim povećanjem rasterećivalo bi se one građane koji imaju srednje i više dohotke. To ne bi bilo toliko produktivno u ovom trenutku. Rezalo bi se u pogledu doprinosa za mirovinsko osiguranje. Tražimo način na koji bismo to mogli napraviti. Postoji nekoliko modela”, najavio je ministar kako doći do rasta neto plaće svih građana.

To su kritizirali i oporba i predsjednik Zoran Milanović, koji je ustvrdio da je “dobro primiti malo veću plaću” (državni dužnosnici su, uzgred rečeno, dobili povišicu krajem studenoga prošle godine, op. H.P.), ali je dodao i da je “kratkovidno smanjivati mirovinske doprinose u situaciji u kojoj je prosječna mirovina preniska u postotku na prosječnu plaću”.

Ali vijest o rastu plaća, priznat ćete, odlično zvuči, čak i kada znamo da nam nacionalni prosjek plaća zaostaje za drugim tranzicijskim državama članicama EU-a (npr. kad se usporedimo sa Slovenijom, Litvom, Slovačkom ili Češkom). A lani smo imali jednu od većih stopa inflacije u EU-u…

Otud i toliki disparitet između “dobrih vijesti” na makroekonomskoj razini (prelazak na euro, ulazak u Schengen, pad stope inflacije, smanjivanje udjela javnog duga u BDP-u, revidiranje naviše projekcija rasta za ovu godinu, suficit u proračunu za 2022., zadržavanje investicijskog kreditnog rejtinga) i uzdrmane kvalitete života građana koji se svakodnevno suočavaju s cijenama u dućanima i naraslim troškovima života. Pa važu i okreću svaki euro. Neosporni rast Hrvatske na makroekonomskoj razini u mandatu ove vlasti još uvijek nije dovoljan da bi se osjetio i u svakodnevnom životu.

Uostalom, podaci servisa MojaPlaća odaju da svaki četvrti zaposlenik u RH prima plaću od 750 eura ili manje, dok svaki treći mjesečno može računati na plaću između 750 i 1000 eura. Dakle, čak 60 posto ispitanika prima manje od 1000 eura! Od 1000 do 1500 eura prima 28 posto zaposlenih, dok je onih s plaćama većim od 1500 eura tek 12 posto.

Nedavno istraživanje Europske komisije, pak, otkriva kako više od trećine ispitanika u Hrvatskoj, njih 37 posto, strahuje da neće moći platiti račune u idućih šest mjeseci. Hrvatske obitelji samo za hranu mjesečno izdvajaju 40 posto svojih redovnih prihoda, što nas svrstava u članice Europske unije najteže pogođene inflacijom. Uostalom, zato se Vlada i odlučila za mjere “zamrzavanja” cijena grupe proizvoda…

Vođenje ‘igre’

Unatoč svemu, vladajući uspijevaju diktirati tempo nametanja tema u javnom prostoru. I tako vode “igru”. Oporba pristaje na pasivnu ulogu onog tko se post festum osvrće na to, očito nesposobna ili jednostavno potkapacitirana da sama afirmira neke teme kao nacionalno bitne. HDZ to više nego vješto koristi, pa svako malo baca “novu kost” u javni prostor, znajući da će se oporba za to uhvatiti, protiviti se pa onda brzo zaboraviti što li je ono htjela prije samo mjesec, dva!

I tako oporba skače s teme na temu, ne uspijevajući se nametnuti kao pokretač pitanja koja bi mogla mobilizirati makar dio biračkog tijela. Od smanjivanja stope PDV-a, obnove nakon potresa i demografske obnove, sudbine škverova i više tisuća radnika, Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (tu su oporbenjaci čak i bili glasni, ali ne i dovoljno uporni!), preko Plenkovićeva obećanja o vraćanju Ine u hrvatsko vlasništvo i trajno problematične stambene politike do (ne)radne nedjelje, pobačaja… Nisu se uspjeli uspješno ukrcati ni u vlak sindikalnih akcija i zahtjeva koje su u posljednje vrijeme intenzivirali liječnici, medicinske sestre i tehničari, vozači saniteta, pa suci i svi koji su nezadovoljni svojim primanjima… Ali očito da svi oni i ne očekuju da oporba može učiniti nešto značajno za njihov položaj, pa se očito i ne oslanjaju na njih.

Plenković za to vrijeme polako priprema teren za izbore: što kao premijer, što kao čelnik HDZ-a dok obilazi rođendane stranačkih podružnica. Tako je, primjerice, Imoćanima na obilježavanju 33. obljetnice osnivanja HDZ-a Imotske krajine krajem siječnja obećao da će već “od sljedećeg tjedna početi raditi na dozvolama za brzu cestu Imotski – Zagvozd”.

Sanirao je i štetu nastalu u javnosti nakon što je vladajuća većina u Saboru odbila prijedlog oporbene zastupnice Anke Mrak Taritaš da se roditeljima njegovateljima produlji naknada još šest mjeseci nakon eventualne smrti djeteta. Shvativši da je u pitanju medijski autogol, premijer je konstatirao kako “tu temu treba na cjeloviti način obraditi i donijeti rješenja koja su dugoročno kvalitetna”, e kako ne bi ispalo da vladajući zapravo priznaju pogrešku. Naposljetku je poručio: “Roditelji njegovatelji dobivat će naknadu 10 mjeseci nakon smrti djeteta.”

Stručnjaci za politički marketing se slažu – sva obećanja nikad neće i ne mogu biti ispunjena, tu političari s pravom računaju na kolektivni zaborav. Ali je pritom bitno ispuniti neka od glavnih obećanja.

Evo, recimo, što kažete na dolazak borbenih zrakoplova Rafale iz Francuske taman negdje pred europske i parlamentarne izbore? Niste valjda zaboravili na to?!

Može li oporba – koja će i ovoga puta sasvim sigurno inzistirati na temi korupcije! – uvjerljivo odgovoriti na dojam koji će taj adut (u kampanji na mlazni pogon) proizvesti u javnosti, zaključite sami. Dovoljno ih poznajete. A ne treba sumnjati i da će HDZ lansirati još poneki “opipljivi” argument u svoju korist taman pred izbore.

Kad osvojiš vlast, tko te pita za neispunjena obećanja, barem tako ispada…

Elenin poučak

A kad je riječ o temi odgovornosti za neispunjena obećanja, teško se ne prisjetiti primjera Elene Perković Paloš. Tko je sad ona?

Evo, da ne morate “guglati”, u pitanju je bivša dogradonačelnica Sinja, zadužena za gospodarstvo nakon izbora 2009. godine, kad je lokalnu vlast osvojila Nezavisna lista dr. Stipislava Jadrijevića.

Perković Paloš je, naime, podnijela ostavku u travnju 2013. godine i to obrazložila ovako: “Obećali smo otvoriti nova radna mjesta, a broj nezaposlenih je porastao. Dakle, ne da nismo ispunili obećanje, nego se situacija pogoršala. Stoga je moja moralna dužnost da se povučem… I mislim da bi to trebao biti model ponašanja kod političara. Ako niste uspjeli, otiđite i prepustite mjesto nekom boljem.”

Lijepo zvuči? Gotovo kao najzavodljivije predizborno obećanje, zar ne? E onda ste spremni i za nastavak priče!

Stipislav Jadrijević je potom odlučio pokvariti dojam ustvrdivši da je Perković Paloš otišla “jer joj na predstojećim lokalnim izborima nije bilo ponuđeno mjesto na listi”…

Ali tako vam je to u politici. Nikad ne znate kome je važnije realizirati obećanja, a kome samo vlastite ambicije. Od lokalne do nacionalne razine i obratno.

Source: slobodnadalmacija.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Previous post Novost iz Mattela: Barbie lutka s Downovim sindromom
Next post Svjetski dan lupusa: Bolest zbog koje vlastiti imunološki sustav napada zdrave organe