Male ovlasti i velike frustracije: od savjetnika albanskog premijera do negiranja prava Kosova na samostalnost
Nažalost, moram konstatirati da ovo već neko vrijeme nije nikakva vijest: predsjednik Republike Hrvatske priča… koješta!
Nije, treba reći i to, Zoran Milanović prvi stanovnik Pantovčaka koji to radi, ali je zabrinjavajuće i poražavajuće za međunarodni rejting Hrvatske što je u pitanju – sadašnji.
Ako mu se neke stavove “ja protiv svih” u početku i moglo “tolerirati” kao logičnu posljedicu njegove jezičavosti i oponiranju HDZ-u i njegovim ministrima koji mu idu na živce, već je neko vrijeme jasno da na Pantovčaku imamo predsjednika čiji su istupi u sve očitijoj suprotnosti s međunarodnim položajem Hrvatske kao članice euroatlantskih integracija i države čija je izvršna vlast jasno osudila rusku agresiju na teritorijalni integritet i suverenitet Ukrajine.
Međutim, predsjednik Milanović je očito na nekim drugim pozicijama. Uostalom, ne hvale ga ruski proputinovski mediji tek tako, jer im se, eto, sviđa njegova boja očiju ili možda boja glasa.
‘Ajde ako kritike učinkovitosti EU institucija i mehanizama možemo svrstati u uvijek dobrodošlu demokratsku polemiku, samo kako onda opravdati to što je nekidan današnju, demokratsku Njemačku olako stavio u isti kontekst, da ne kažemo kontinuitet, s nacističkom Njemačkom (“Možda prođu bolje nego prije 70-ak godina”)?!
Zvuči prilično skandalozno, zar ne?! Ili točnije, kao da slušamo tirade Mile Dodika o tom “mrskom zapadu”…
Podsjetimo, komentirajući za obilaska pogona AD Plastika u Jankomiru odluku Njemačke da Ukrajincima pošalje svoje teške tenkove Leopard 2, Milanović je kazao i ovo: “Ne znam kako će tenkovi pomoći Ukrajini, možda pomognu, a možda izgore… Njemačka ministrica vanjskih poslova kaže da moramo biti jedinstveni jer, citiram, mi smo u ratu s Rusijom. Ja to nisam znao. Možda je Njemačka u ratu s Rusijom opet, ali sretno im, možda prođu bolje nego prije 70-ak godina”, kazao je, ne krijući ironiju.
E, pa, dobro jutro, predsjedniče! Možda je krajnje vrijeme da predsjednički savjetnici opravdaju titule i honorare – pa da vas na brzinu izbrifiraju što se sve dogodilo u zadnjih godinu dana otkako su ruski vojnici upalili tenkovske motore i pregazili granicu s Ukrajinom.
Naime, Milanović je još kao premijer, u vrijeme dok je bio na čelu SDP-a i vjerojatno nije još ni sanjao da će postati neformalni guru desnice, važio kao prilično opušten političar, koji ne kreće u radni dan zorom, ali sada se čini – da je prespavao čitavu godinu!
Dodao je nekidan u zagrebačkom Jankomiru i ovo: “Možda ti tenkovi izgore, možda dođu do Krima, ali bez Hrvatske. Ja ću to uvijek zagovarati. Oni koji se žele svidjeti nekome u Bruxellesu možda će to zagovarati, ali ja neću”.
Dakle, pomoć Ukrajini je sveo isključivo na podilaženje EU-u, kao da se Hrvatsku – koja je i sama pretrpjela sličnu agresiju prije 30 godina, čudeći se zašto nam neki ne žele konkretnije pomoći! – to baš ni na kojem polju ne tiče. Baš nimalo.
A onda je danas, da sve bude do kraja kontradiktorno, na svečanosti ispraćaja 3. hrvatskog kontingenta u sklopu NATO aktivnosti ojačane prednje prisutnosti u Republici Litvi (eFP BG-LTU) kazao i rečenicu koje se ne bi postidjeli ni deklarirani propagandisti i trbuhozborci Vladimira Putina: “Od 2014. do 2022. mi gledamo kako netko provocira Rusiju s namjerom da ovaj rat izbije”.
Slične rečenice je prije nešto više od godinu dana izgovarao i sam – Putin, pokušavajući “opravdati” agresiju na susjednu državu.
Filozofskom antropologijom Milanović se pozabavio kroz opasku: “Ukrajinci patološki mrze Ruse, to je činjenica. Hrvati nisu toliko mrzili Srbe, koliko ovi tamo mrze Ruse”.
A pokazao je i zavidno razumijevanje za Putina i njegove suradnike koji su osmislili i provode invaziju na Ukrajinu: “Rješenje nije promjena vlasti u Rusiji. Njemački tenkovi u Harkivu zbližit će ih s Kinezima. To nije dobro što se radi”.
Vjerojatno s mišlju na svoje žestoko protivljenje obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, dodao je i dozu zaplašivanja: “Ulazimo sve dublje u sukob sa supersilom. Znate kako oni na kraju gube rat? Tako da na kraju koriste nuklearno oružje!”…
Još da to netko javi i Nijemcima koji Ukrajini šalju najmodernije tenkove ili Poljacima koji najavljuju slanje F-16 borbenih zrakoplova…
Milanović je ovog ponedjeljka poručio i da “Krim više nikada neće biti Ukrajina” pa je dodao još jednu tezu koju do sada nije iznosio, barem ne javno: “Anektirali smo Kosovo. Mi i međunarodna zajednica. Uzeto je od Srbije. Tko je to napravio nego mi? Jesmo priznali Kosovo? Nije aneksija, nego otimanje. Kak se to zove? Ekstrakcija. Nije šija, nego vrat. Ovo nije dovođenje u pitanja Kosova, nego cijelog koncepta”.
Iako je Hrvatska među prvima priznala Kosovo, a naši vojnici odavno sudjeluju u aktivnostima KFOR-a, odnosno NATO-a na Kosovu, Milanović je danas posegnuo za verbalnim arsenalom Vučićeve propagande, osporivši pravo Kosovara na osamostaljenje.
Da stvar bude apsurdnija, Milanović je, u vrijeme kad se nije aktivno bavio politikom, odnosno kad je pokrenuo konzultantski biznis, bio savjetnik albanskog premijera Edija Rame. “Zoran je odličan prijatelj, a njegovi su savjeti uvijek dobrodošli. Hoću reći da je dobar prema meni, a njegovi savjeti korisni”, govorio je koncem studenoga 2017. Rama pred novinarima. I zakleli bismo se da mu tada nije govorio o Kosovu ovo čime nas je danas “počastio”, istodobno “kupivši” simpatije Vučićevog režima i srbijanskih nacionalista.
Naposljetku, 2011. je, tada kao premijer, kazao i ovo: “Ja bih kao predsjednik Vlade otišao na Kosovo prije više mjeseci. Mi smo Kosovo priznali, to je naša volja, naša vanjska politika i Vlada je vodi. Predsjednica Vlade imala je pravo tamo otići. Mene prije svega zanimaju poslovni interesi svih naših tvrtki koje tamo rade. To je za našu ekonomiju prostor djelovanja i Vlada to ničime ne smije ugroziti. Dapače, to treba promovirati cijelo vrijeme”.
Danas smo, eto, čuli nešto sasvim drugo.
Ako je i od predsjednika, previše je! Male ovlasti u kombinaciji s očito velikim političkim frustracijama pretvorile su Milanovića u nekoga tko sad već očigledno šteti vanjskopolitičkom položaju Hrvatske jer ovakvim geopolitičkim opservacijama, u najboljem slučaju, zbunjuje zapadne saveznike Hrvatske. Čini li Milanović sve to iz nekog osobnog interesa, dugoročne političke računice, prkosa ili pukog nezadovoljstva, sasvim je nebitno.
Sigurno će sada HDZ-ovci i drugi njegovi politički protivnici opet zazvati – opoziv. Ali, opoziv predsjednika zapravo je samo teoretska mogućnost. Teška teorija. Jer takvo što dolazi u obzir samo ako predsjednik krši Ustav, što treba zatražiti dvotrećinska većina zastupnika (101 ruka), a o svemu odlučuje Ustavni sud, odnosno, devet ustavnih sudaca.
Dakle, još ćemo se crvenjeti zbog Milanovića.
Source: slobodnadalmacija.hr
